Tomislav Antunović – kaštelanski književnik i domoljub
(6. rujna 1914. – 9. lipnja 1993.)
Tomislav Antunović je rođen 6. rujna 1914. u Kaštel Sućurcu, gdje je pohađao pučku školu. Gimnaziju je završio kod franjevaca na Badiji, a Klasičnu gimnaziju u Splitu, gdje je maturirao 1933. Upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, ali zbog materijalnih problema i bolesti nije diplomirao.
Nakon odsluženja vojnoga roka nije uspio naći posao jer ga, kao i cijelu obitelj, prati karakteristika „separatista“. Tek nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. zaposlio se u carinarnici u Splitu, a 1940. je prešao u Bibinje. Tijekom NDH radio je kao carinik u Drnišu, Šibeniku i Splitu, a naposljetku je dobio zadaću osnovati općinu u Kaštel Sućurcu.
Gotovo cijela obitelj poginula mu je u savezničkom bombardiranju Kaštel Sućurca 5. prosinca 1943. Tada su mu propale mnoge bilješke kao i roman „Barbarinac“ u rukopisu. Godine 1945. bio je uhićen i osuđen na pet godina robije, a nakon tri mjeseca bio je pušten jer se pokazalo da je kao općinski načelnik spašavao mnoge, među ostalim i komuniste. Radio je u Gradskoj štedionici “Split”, poslije Komunalnoj banci. Potom je radio u trogirskoj zadruzi, a 1972. je zbog djelovanja u Matici hrvatskoj bio izbačen s posla.
Pisati je započeo u đačkom listu „Badijski val“. Od 1932. javljao se pjesmama, novelama, feljtonima i reportažama iz radničkoga života u katoličkim glasilima: „Luč“, „Hrvatska prosvjeta“, “Hrvatska straža“, “Dom i svijet“, itd. Nakon rata raznim tekstovima javljao se u „Slobodnoj Dalmaciji“, „Vjesniku“ i drugdje. U vrijeme Hrvatskoga proljeća bio je glavni urednik lista „Kaštela“, a pisao je i u „Hrvatskom tjedniku“. Potpisivao se i pseudonimima ZABO IDO (Za Boga i Domovinu) Toan, Anto, Tome Perišin te inicijalima.
Godine 1960. objavio je roman „Viduša“, motiviran poratnim tragedijama, a u rukopisnoj ostavštini ostali su: „Uznemireni kamenjar“ i „Klakit“, s temom iskapanja boksita kod Drniša.
Neobjavljeni roman „Razrušeno gnijezdo“ uporabljen je kao podloga za scenarij filma „Deveti krug“. Napisao je scenarij za povijesno-ljubavni film „Miljenko i Dobrila“.
Pjesničku zbirku „Pisma s ‘ladnog komina“ objavljuje 1970. godine. U njoj na početku piše sljedeće:
„’ve pisme posvećujen svin ‘rvajskin
materan ča jadne patidu i tugujedu
za svo’in sinovin i ćerima rastrkanin
po cilom svitu trbujon za kruvon“
Godine 1984. objavljena je zbirka „Tuga za maslinom“, a 1995. posmrtno su mu objavljene sabrane pjesme „Tuga i ognjišće“. Prevođen je na češki i njemački. Zastupljen je u nekoliko izbora poezije i antologija.
Antunovićeve pjesme su pune tuge i nostalgije za prošlim, „boljim“ vremenima. U njima se osjeća duboka povezanost sa zemljom koja ga nadahnjuje i krijepi.
Zemlja je moja pjesma
Kopam zemlju kao da milujem ženu
I što je više prevrćem sve je mlađa
Opijajući se mirisom što iz njezina znoja izbija
Opija me vječnom nevinošću.
Zemlja je moja pjesma!
Kopam, kopam i svoje bose noge ukopavam
U tu zemlju kojoj sam od danas gospodar
I sluga
I ljubavnik (…)
Snaga njegovih čakavskih stihova je u jednostavnosti i slikovitosti. U njima žali za maslinom, za Kaštelima kakva su bila nekada, za bojama i mirisima djetinjstva…
Misto mog ditinjstva
Sve je tot kan i prin, samo
to nisu višje une kalete
kalete mog ditinjstva
kroz koje san trča i s vršnjacin igra
na pijke, na trje, na zoge.
Nisu to višje une kalete ča su vonjale
dimon s komina,
svarenin kupuson za večeru,
ujen i vinon, (…)
Tomislav Antunović je završio umjetničku slikarsku školu u Beogradu pa se bavio i slikarstvom. Kao slikar amater izlagao je na kolektivnim izložbama u splitskom salonu „Galić“ te na dvjema samostalnim izložbama u Kaštelima.
„Ostao je uvijek uspravan, stamen značaj, kršćanin, Hrvat, dosljedan i izdržljiv“ (M. Validžić).
Umro je u Kaštel Novom 9. lipnja 1993. godine, a 2014. »šjor Tomo« je dobio ulicu u Kaštel Sućurcu.
Izvori:
Glas Koncila br. 32 – 33/2018.
Tomislav Antunović, Pisma s ‘ladnog komina, „Kaštela“, Kaštel Stari, 1970.
Tomislav Antunović, Tuga i ognjišće: sabrane pjesme, Kaštela, 1995.
Pripremila: J. Borzić
