Sjećanje na Tina
Tin Ujević, čija se 65. obljetnica smrti obilježava 12. studenog ove godine, kultna je figura hrvatske književnosti i jedan od najosebujnijih i najkompletnijih hrvatskih književnika. Prilika je to da se podsjetimo njegovog bogatog književnog opusa koji obuhvaća stihovanu i proznu liriku, eseje, feljtone, novinske članke i golemi broj književnih prijevoda. Njegova širina interesa i kvaliteta književnog angažmana svrstavaju ga u sam vrh hrvatske književnosti 20. stoljeća.
Kao učiteljski sin rođen je u Vrgorcu 1891. godine. Osnovnu školu završio je u Makarskoj, a srednju nadbiskupijsku gimnaziju u Splitu. Kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, približio se Matoševom književnom krugu i počeo objavljivati pjesme u Hrvatskoj mladoj lirici zajedno s Ivom Andrićem, Franom Galovićem, Jankom Polićem Kamovom i drugim pjesnicima.
Tin ubrzo postaje buntovni student i glasni starčevićanac. Nakon jedne oštre polemike s Matošem mijenja svoju političku orijentaciju, napušta pravaška uvjerenja i okreće se jugoslavenskom integralizmu. Zbog toga nekoliko puta boravi u zatvoru da bi konačno 1913. godine bio izgnan iz Hrvatske. Odlazi u Pariz gdje boravi 6 godina. Ondje, iako službeno student na Sorbonnei, djeluje u krugu oko Trockog i ruskih revolucionara. Deklarira se kao boljševik i komunist, piše političke feljtone, ali se istovremeno upoznaje s novim književnim strujanjima i Baudelaireovim pjesništvom koje će na njega ostaviti trajan pečat.
Nakon šest godina provedenih u Parizu, vraća se nakratko u Zagreb, a zatim odlazi u Beograd gdje će provesti 10 godina. Razočaran politikom jugoslavenskog unitarizma koji je bio maska velikosrpske ideologije, Tin odbacuje politiku i u potpunosti se posvećuje poeziji.
Ujević u Beogradu objavljuje svoje prve dvije zbirke poezije: „Lelek sebra“ (1920.) i „Kolajnu“(1926.). Za vrijeme sedmogodišnjeg boravka u Sarajevu izlaze mu još dvije zbirke pjesama: „Auto na korzu“ (1930.) i „Ojađeno zvono“ (1933.). „Nekoliko godina“ (1937. -1940.) živi u Splitu, a posljednjih četrnaest godina života boravi u Zagrebu. Godine 1950. objavio je zbirku izabranih pjesama „Rukovet“, a 1955. izlazi mu posljednja lirska zbirka „Žedan kamen na studencu“.
Svojim načinom života i ponašanjem koje odudara od građanskih normi Ujević dobiva status kralja boema kao poznati pjesnik koji s lakoćom polemizira i svađa se.
U ovom članku osvrnut ću se na manje poznatu Ujevićevu bogatu i raznovrsnu prevoditeljsku aktivnost. On je, naime, bio vrstan prevoditelj s nekoliko jezika. Za vrijeme svog boravka u Zagrebu, svakodnevno je dolazio u Društvo hrvatskih književnika, čitao knjigu na izvornom jeziku i tajnici odmah iz glave diktirao prijevod.
Voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU Tomislav Sabljak komentirao je svojevremeno kako je percepcija Tina Ujevića isključivo kao boema promašena i nepravedna. Tin je bio izuzetno marljiv i uporan, te je svakodnevno u Sveučilišnoj knjižnici, gdje je radio, pretraživao arhive. Prevodio je s desetak jezika, puno se bavio lingvistikom i posjedovao veliko enciklopedijsko znanje koje se sigurno nije moglo steći po kavanama i gostionicama u kojima je provodio večeri.
Ujević je bio genijalni erudit koji se bavio prevođenjem za vrijeme cijele svoje spisateljske karijere, a osobito u razdoblju od 1945. – 1950. kad su mu komunističke vlasti zabranile književni rad i javnu djelatnost. Imao je golemu energiju i enormno je puno radio tako da je, kao poznavatelj jezika, ostavio važne prijevode velikih svjetskih književnika.
Najplodniju prevodilačku aktivnost Ujević je razvio u poratnom razdoblju, što je i razumljivo, budući da su mu prijevodi u to vrijeme bili osnovno, često i jedino sredstvo egzistencije. Sažeta analiza njegovih prijevoda po pojedinim nacionalnim literaturama kronološki započinje prijevodima iz talijanske književnosti. Preveo je pet talijanskih liričara, novele Luigia Pirandella i autobiografiju Benvenuta Cellinia „Moj život“.
Ujevićevi prijevodi s njemačkog jezika kao da nisu imali sreće. U rukopisu ostaju Ibsenova drama „Per Gynt“, Kaiserova drama „Gas“, Schlegelov roman „Lucinda“, Schillerove tragedije, jedna pripovijetka Heinricha Manna, „Ciriške priče“ Gottfrieda Kellera i Heineov ciklus „Sjeverno more“. Jedino što je od njemačkih prijevoda objavljeno za Ujevićeva života je prepjev po jedne Rilkeove i Hoffmanstahlove pjesme, te dviju Heineovih pjesama. Vjerojatno su nesporazumi s izdavačima bili uzrokom velikog broja prijevoda koji su ostali neobjavljeni.
Za razliku od tih neuspjeha s njemačkim jezičnim područjem, prvi je prijevod Tina Ujevića s francuskog dočekan s oduševljenjem. Riječ je o intimnoj ispovijesti velikog Gustava Flauberta „November“. Francuski jezik je Ujević aktivno svladao za šestogodišnjeg boravka u Parizu gdje je čitave dane provodio u Nacionalnoj knjižnici. Francuska književnost je jedina gdje se on okušao u gotovo svim literarnim žanrovima i književnim razdobljima. Tako je preveo starofrancuski „Spjev o Rolandu“, srednjofrancuski „Pijev o Aspremontu“, Villonov „Natpis na grob nama obješenim“, izbor iz svih pet knjiga Rabelaisova „Gargantue i Pantagruela“. S velikom strašću prišao je prijevodu Moliereova „Tartuffa“ pisanom u parno rimovanom jedanaestercu. Prevodio je pjesme Charlesa Baudelairea, koje su zajedno s prijevodima Dunje Robić objavljene u zbirci poezije „Cvjetovi zla“. Bio je neumoran u prevođenju francuske proze. Preveo je ukupno 12 romana i 48 pripovijedaka. Preveo je sedam Stendhalovih pripovijedaka iz „Talijanskih kronika“, Balzacov roman „Seljaci“, te njegovih 5 filozofskih priča. Preveo je Zolin „Germinal“ i četiri pripovijetke, Maupassantov roman „Jedan život“ i dvije pripovijetke, romane iz Proustovog ciklusa „U traganju za izgubljenim vremenom, Alphonsea Daudeta i njegovu „Tartarinovu trilogiju“, te Sartreovu „Mučninu“.
S ruskog jezika Tin je preveo kratak roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog „Mlada žena“, te prepjevao „Noćnu ljubičicu“ Aleksandra Bloka kao uvodnu pjesmu istoimene zbirke.
Ujević je aktivno vladao španjolskim jezikom s kojeg je prevodio moderne španjolske pjesnike. Prepjevi iz španjolske lirike, koji obuhvaćaju 48 pjesama i 27 pjesnika, objavljeni su tek posthumno.
Zemlje i kulture Dalekog istoka privlačile su Tina još u srednjoj školi. Tijekom boravka u Parizu proučavao je povijest njihovih religija i kulture. Intenzivno je počeo učiti sanskrt, ali i druge orijentalne jezike, te proučava indološku literaturu. Godine 1931. objavljuje pet prepjeva iz indijske lirike. Godinu dana kasnije pojavljuju se njegovi prvi prepjevi kineske lirike. Poticaj da se prihvati prevođenja treba tražiti u njegovu općenitom onodobnom interesu za kulture Dalekog istoka.
Plodno područje Tinova prevoditeljskog rada predstavljaju njegovi prijevodi s engleskog jezika. Prvi objavljeni prijevodi datiraju iz 1950. godine, no prevoditi je počeo dvadesetak godina ranije s Josephom Conradom i njegovom pripovijetkom „Mladost“. Preveo je „Dublince“ Jamesa Joycea, „Tajnovite i jezovite priče“ Edgara Allana Poea, te „Jane Eyre“ Charlotte Bronte. Preveo je i seriju priča poznatih engleskih suvremenih pripovjedača, ali većina tekstova ostala je u rukopisu. Najopsežniji njegov prijevod s engleskog jezika objavljen je posthumno. Riječ je o romanu Charlesa Dickensa „Život i doživljaji Nicholasa Nicklebya“.
Posebnu pažnju privlače Ujevićevi prepjevi angloameričke lirike koji su očito odabrani po vlastitom izboru. Tako nastaje prepjev Shelleyeve poeme „Demon svijeta“, te prepjev pjesme „Anabele Lee“ Edgara Allana Poea. Ostalih sedam Poeovih prepjeva bit će objavljeni tek posthumno. Cijenjeni su Tinovi prepjevi američkog pjesnika Walta Whitmana koji su uvršteni u hrvatsko izdanje pjesničke zbirke „Vlati trave“. Ujević Whitmana poznaje još od pariških dana i s njegovom poezijom je srastao.
Posljednji Ujevićev prevodilački podvig bili su njegovi prijevodi sa skandinavskih jezika. S norveškog je preveo roman Fritjofa Byeja „Samoća“, a sa švedskog roman Pera Olofa Ekstroma „Plesala je samo jedno ljeto“.
Tinov golem i raznovrstan prevoditeljski opus približio nam je mnoga velika ostvarenja svjetske književnosti koja i danas čitamo s užitkom i lakoćom, zahvaljujući bogatom i osebujnom Ujevićevom izrazu.
Tin Ujević danas je jedna od najcjenjenijih osoba hrvatske književnosti i jedno od najvećih pjesničkih imena 20. stoljeća. Za života nije dobio ni jednu nagradu i jedan je od onih umjetnika čija je veličina otkrivena tek nakon smrti. Sam je izjavio da „umjetnost nikada ne ostavlja svijet onakvim kakvim ga je našla“, a nakon njega svijet književnosti sigurno nije ostao isti.
Pripremila: I. Čeko
