Bronja Žakelj: Bijelo se pere na devedeset
Zagreb, Naklada Ljevak, 2020.
Roman prvijenac slovenske autorice Bronje Žakelj „Bijelo se pere na devedeset“ potresna je obiteljska priča koja započinje prikazom bezbrižnog ranog djetinjstva koje se postupno preobražava u bolno odrastanje glavne protagonistice i pripovjedačice romana. Debitantski roman, koji je 2019. godine osvojio književnu nagradu kao najbolji slovenski roman, ubrzo je postao veliki hit s visokim brojem prodanih primjeraka.
Utemeljen na autobiografskim činjenicama, roman donosi potresnu priču o gubitku najbližih osoba, o strahovima, strepnjama i neizmjernoj praznini s kojom se protagonistica suočava, ali i priču o velikoj snazi duha i volji koja joj omogućuje da se ne preda, da preživi.
Roman je snažno, dojmljivo i vrlo emotivno djelo u kojem se autorica prisjeća svojeg odrastanja sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u malom ljubljanskom stanu svoje bake, uz roditelje i mlađeg brata. Dinamičan život obitelji ispunjen je svakodnevnim druženjima s brojnom rodbinom, prijateljima i susjedima. Bronjin obiteljski krug u kojem su obožavana majka, tata, mlađi brat i baka čine joj djetinjstvo veselim i idiličnim.
Trenuci sreće narušavaju se onog trenutka kada je majci Mitji dijagnosticirana zloćudna maligna bolest. Slijede teške godine mukotrpne borbe s teškom bolešću koja završava majčinom smrću u trenutku kada Bronja kreće u srednju školu, a brat Rok pohađa peti razred osnovne škole. U obitelji Žakelj više ništa nije isto. Obitelj se doslovno počinje raspadati, otac se postupno udaljuje od djece i svi članovi žive zarobljeni sa svojom tugom i boli.
Knjiga je snažno, dojmljivo i vrlo emotivno djelo napisano kao roman sjećanja. Autorica koristi formu dijaloga kojim se obraća majci, te na taj način želi sačuvati uspomenu na nju. Sam početak ove upečatljive autobiografije donosi opis majke čija slika nimalo ne blijedi u autoričinim sjećanjima.
„ Zovu te Mita, a ja te zovem mama. Tako si lijepa i tako si moja. Poznajem tvoju kosu, smeđa i ponekad zasja crveno. To je onda kad je obasja sunce. Poznajem tvoju kožu, oblik zubi i usta i crte na dlanovima tvojih ruku. Znam kako mirišeš i kako ti se napne žila na vratu kad se naglo nasmiješ. A poznajem i tvoje oči, sve tvoje oči.“
Pripovijedajući o danima djetinjstva spisateljica se često koristi dječjim pristupom stvarnosti i jednostavnim rječnikom. Taj se stil mijenja s odrastanjem protagonistice, pa je već srednjoškolski dio bitno drugačiji. U studentskom razdoblju njezina života stil pripovijedanja postaje teži i ekspresivniji jer se i sama autorica tada počinje boriti s teškom bolešću koja joj je uzela majku. Kako autorica u romanu odrasta, tako i njezino pisanje sazrijeva i mijenja se.
Ovaj roman je oda djetinjstvu, odrastanju i topla priča o ljubavi prema davno izgubljenoj majci, ali i putokaz za hrabro koračanje kroz život koji ti servira udarac za udarcem.
Pripremila: Ines Čeko
