Domenico Starnone: Vezice
Vuković & Runjić, 2019.
Ime Domenica Starnonea, suvremenog talijanskog pisca, scenarista i novinara, povezuje se s enigmom Elene Ferrante, talijanske autorice koja piše pod pseudonimom, a čiji je identitet nepoznat javnosti. Njezini romani prevedeni su na više od 40 jezika, a tetralogija „Genijalna prijateljica“ smatra se klasikom 21. stoljeća. Jedan talijanski istraživački novinar slijedio je autorski honorar za Elenine romane i otkrio da idu prema Aniti Raja, prevoditeljici i supruzi Domenica Starnonea. Zaključio je da iza dobro poznatog pseudonima stoji upravo Starnone koji piše u paru sa suprugom Anitom. Tome u prilog, između ostaloga, ide i povezanost Starnoneovih „Vezica“ s Eleninim „Danima zaborava“. Stil pisanja oba romana vrlo je sličan, radnja je vezana za Napulj i obitelj s dvoje malodobne djece koju napušta suprug radi mlade ljubavnice. Anita Roje i Domenico Starnone tu su tvrdnju demantirali, ali sumnja je ipak ostala. „Vezice“ su tako dobile svoju marketinšku kampanju koja je mnoge ljubitelje čitanja potakla da pročitaju Starnoneov roman i sami prosude njegovu sličnost s „Danima zaborava“.
Domenico Starnone romanom „Vezice“ donosi priču o raspadu jedne obitelji ispričanu kroz tri pripovjedačka glasa. U prvom poglavlju romana progovara ostavljena, očajna i potpuno uništena supruga koja suprugu piše optužujuća pisma. Drugo poglavlje posvećeno je glasu njezinog nevjernog supruga koji progovara iz perspektive četrdesetogodišnjeg odmaka. U trećem poglavlju pripovjedačica je njihova kći Ana, koja zajedno s bratom Sandrom na svoj način proživljava traumatično obiteljsko nasljeđe, dugogodišnju odvojenost od oca i život u sjeni majčinog bijesa.
Ovo je roman o jednom braku koji ne funkcionira iz više razloga: jer je Aldo izdao Vandu, jer je Vanda tražila da se on vrati iako je on ne voli, jer su sve neizgovorene riječi koje su se godinama izbjegavale izgovoriti ostale na plećima djece koja su odrastala s problemima lošeg braka svojih roditelja.
„Ako si kojim slučajem zaboravio, uvaženi gospodine, podsjetit ću te: ja sam tvoja supruga“. Početak je to romana, ali ujedno i početak pisma kojeg Vanda piše nevjernom suprugu Aldu koji napušta dom ostavljajući je u oluji bespomoćnog bijesa i neodgovorenih pitanja. Aldo je u Rimu s mladom ljubavnicom punom životne radosti, a Vanda s maloljetnom djecom ostaje u Napulju, ogorčena i bijesna, nesretna i suicidalna. Alda muči osjećaj zarobljenosti u braku koji mu postaje teret i on pronalazi sreću uz mladu djevojku s kojom su mu dani radosni i osmišljeni. Prisjeća se glavnog razloga sklapanja braka s Vandom 60-ih godina prošlog stoljeća, a to je bila želja za neovisnošću i samostalnošću koja očigledno nije bila dovoljna za opstanak braka. Kada se svijet oko njih 70-ih godina počinje mijenjati, Aldo postaje podložan raširenom trendu da je ovisnost o obitelji znak zaostalosti. Sebično napušta ženu i djecu ne misleći o potrebama i osjećajima svoje obitelji.
Ova knjiga otvara mnoga pitanja. Što smo sve spremni žrtvovati kako se ne bi osjećali zarobljeno? Što gubimo kada odlučimo slijediti svoje snove? Jesu li one nevidljive veze koje ljude vezuju jedno za drugo trajnije od gubitka ljubavi?
Autor je napisao svevremensku priču o prevari i izdaji, priču o braku i ljubavi koja nestaje i djeci koja trpe posljedice roditeljskih loših odluka. Svojim izvrsnim stilom pisanja autor uspijeva jasno prenijeti mješavinu snažnih osjećaja bijesa, krivnje, tuge i straha koje proživljavaju njegovi likovi.
Pripremila: I. Č.