Diane Setterfield: Bila jednom jedna rijeka
Vorto Palabra, 2020.
Diane Setterfield britanska je autorica čiji je debitantski roman „Trinaesta priča“, objavljen 2006. godine, postao svjetski bestseler i preveden na 40 svjetskih jezika. Misteriozna priča, koja gotičkom atmosferom podsjeća na „Jane Eyre“ i „Orkanske visove“, privukla je svojom napetom radnjom veliku medijsku pozornost diljem svijeta
Njezin drugi roman „Bellman & Black“ dickensove je strukture, lišen gotike i mistike, a vodi čitatelja kroz neobičan život glavnog junaka Williama Bellmana
Autoričin novi i treći po redu roman „Bila jednom jedna rijeka“ na tragu je misterioznosti i dramatičnosti „Trinaeste priče“. Radnja romana smještena je u viktorijansku Englesku krajem 19. stoljeća, u jednu od mnogobrojnih gostionica koje su bile smještene uz gornji tok rijeke Temze. Gostionica Labud specifična je po nečemu što nitko drugi nema, ima vlasnika koji koristi svoj pripovijedački talent njegujući tradiciju pričanja priča.
Čarolija pripovijedanja i slušanja priča prekida se jedne mračne noći, za vrijeme zimskog solsticija. U toj najdužoj noći u godini rutinu pripovijedanja prekida dolazak ranjenog stranca koji u rukama nosi tijelo beživotne četverogodišnje djevojčice. Po svim znakovima lokalna primalja Rita zaključuje da je dijete mrtvo, no nekoliko sati kasnije djevojčica se vraća u život. Priča o nevjerojatnom uskrsnuću brzo se širi. Svi se pitaju tko je ta djevojčica, odakle dolazi, kome pripada? Djevojčica, oporavljajući se, ostaje nijema i ne nudi tragove svog identiteta. Njezinoj privlačnosti nitko ne može odoljeti i mnogi bi je htjeli udomiti. To bi rado učinio njezin spasitelj, fotograf Henry Daunt, primalja Rita, ali i tri lokane obitelji koje tvrde da je djevojčica njihova.
Je li spašena djevojčica Amelia, ukradena od njenih bogatih roditelja, Vaughana, prije dvije godine? Je li ona Alice, unuka Roberta Armstronga, crnog zemljoposjednika koji otkriva da njegov problematični posvojeni sin ima kćerkicu za koju se priča da se utopila sa svojom očajnom majkom? Je li ona Ann, sestra Lilly White, župnikove spremačice? Je li ona Vilinsko dijete iz lokalnih mitskih priča?
Ovo je roman bajkovite atmesfere života uz rijeku u viktorijansko doba. Sastavni dio tog vremena su mističnie priče o riječnim vilama, dobrim duhovima i prikazama, a za sam roman bitna je legenda o nijemom lađaru po imenu Tihi koji je u davna vremena, dok još nije bilo tako puno mostova, prevozio ljude preko rijeke. Legenda kaže kako je Tihi žrtvovao svoj život, ali i vječni počinak, kako bi malenu kćerkicu izbavio iz mrtvih. Za njega nema spokoja, on je osuđen da nadzire granicu između dva stanja – života i smrti.
Autorica je u jednom intervjuu objasnila kako su joj polazišna točka za pisanje romana bila dva mita iz antičke mitologije: mit o Orfeju koji odlazi u podzemni svijet kako bi vratio voljenu Euridiku, te mit o božici Demetri koja šalje Hermesa po kćer Perzefonu. Fascinirana drevnim pričama o povratku iz svijeta mrtvih, spisateljica je stvorila vlastitu verziju mita o lađaru koji ljude prevozi na drugu stranu rijeke. U legendama koje su se pripovijedale uz maglovite obale Temze, lađar Tihi postaje verzija antičkog mitološkog lađara Harona, koji umrle prevozi na drugu stranu rijeke, ali ako njihovo vrijeme još nije stiglo – on ih vraća na obalu.
Roman je atmosferski uvjerljiva priča o ljubavi, odanosti i gubitku s dojmljivim, samosvjesnim i snažnim ženskim likovima poput primalje Rite, vlasnice gostionice Margot, farmerica Bess i gospođe Constatine, jedne od prvih psihologinja.
„Bila jednom jedna rijeka“ posveta je rijeci, ali i posveta čaroliji pripovijedanja. Kao što, u svoj silini i dinamici, teče i vijuga rijeka u koju se slijeva bezbroj pritoka, tako teče i priča čiju dinamiku stvara neiscrpna ljudska mašta i umijeće slaganja novih detalja. I rijeka i pripovijedanje podložni su promjeni smjera i dinamike, imaju svoje faze mirnoće i uzburkanosti, svoje zavoje i padove.
Pripremila: I. Čeko
