Višanin Ranko Marinković rođen je 22. 2. 1913. godine. Gimnaziju je polazio u Splitu i Zagrebu, a diplomirao pedagogiju s psihologijom, filozofiju i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Drugi svjetski rat proveo je u izbjeglištvu (logor Ferramonte, Bari i El Shatt). Od 1946. do 1950. direktor je drame Hrvatskog narodnog kazališta. Utemeljio Akademiju za kazališnu umjetnost (poslije Akademija dramske umjetnosti) sa Gavellom i D. Ivaniševićem. Tu radi od 1950., prvo kao docent, zatim kao izvanredni, a od 1968. pa sve do umirovljenja kao redoviti profesor dramaturgije.
Prvo je pisao kazališne kritike u „Obzoru“. Pokrenuo je i uređivao književnu reviju „Dani i ljudi“ s I. Dončevićem. Uspjeh u dramskom stvaralaštvu započeo je groteskom „Albatros“, koja je praizvedena 1939. u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Ovom groteskom navijestio je svoju književnu preokupaciju otokom, egzistencijalnim motivima i dramama koje se događaju unutar likova. Bio je jedan od urednika glasila „Naš list“ u El Shattu.
U knjizi „Geste i grimase“ (1951) objavio je kritike i eseje o drami, kazalištu i filmu. Zbirka novela „Ruke“ iz 1953. doživjela je veliki uspjeh. Neke od poznatijih novela ove zbirke su: „Karneval“, „Prah“, „Anđeo“, i „Ruke“. Često je znao prerađivati ranije nastale antologijske novele.
„…I ruke su govorile? Ne, to lažeš! Nisu govorile! Gledaj kako su uplašene i nevine, kako se stiskaju i grče u posljednjem zagrljaju. Opraštaju se. Sjećaju se djetinjstva i plaču. Sjećaju se igara, razbijenih igračaka, ptica, praćke i ozljede na staklu, prolivene tinte, škara, zmaja i zemlje pod noktima. Još uvijek misle, jadne, na vjeroučiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima…“
(„Ruke“)
Najznačajnija djela poslijeratne faze su roman „Poniženje Sokrata“ (1959) te mirakul „Glorija“ (1955), koji je proglašen jednim od najboljih i najsloženijih tekstova hrvatskoga dramskog kanona nakon 1945. Ovo njegovo djelo posebno je zbog ženske protagonistice tajanstvenog podrijetla. Motivi Marinkovićevih novela najčešće su vezani uz mediteransko ozračje, rodnu otočku sredinu i uz njene bizarne likove pune frustracija. U njegovim djelima ističu se osebujni likovi svećenika, građana, intelektualaca i drugih koji se žele izdvojiti od okoline.
Vrhunac njegova proznog stvaralaštva je roman „Kiklop“ (1965), sinteza njegovog dotadašnjeg književnog rada.
“Vučemo se kao bolesni psi uz plotove tuđih sreća, tuđeg smijeha… Zalajemo sami u noći. Gledamo sumnjičavo, razroko, na obje strane života, oprezno. Otrovani. Osakaćeni za toplinu nekog dodira, za mirise cvijeća, za proljeća, za jutra, za buđenja, za smisao hodanja, gibanja… Kamo? Otrovani. Otrovani. Otrovani.”
(„Kiklop“)
Glavni junak (Melkior Tresić) bori se sa strahom od ratne prijetnje te ljubavnim, intelektualnim i profesionalnim htijenjima.
U istom razdoblju priređuje još jednu pripovjednu zbirku – „Karneval i druge pripovijetke“. Posljednje djelo, roman-fuga „Never more“ objavljuje 1993.godine. Ovaj roman tematizira odnos svijesti pojedinca i ratnog okružja četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, ali i razdoblja koje slijedi.
Godine 1975. dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo, a redoviti član JAZU (HAZU) postaje 1983. Iako njegov književni opus nije velik, Marinković ipak glasi za jednog od najznačajnijih književnika hrvatske književnosti druge polovice 20.stoljeća. Preminuo je 28. 1. 2001. u Zagrebu, a pokopan je u svojoj Komiži.
lZVORI:
- Bogišić, Vlaho; Čale Feldman, Lada; Duda, Dean; Matičević, Ivica. Leksikon hrvatske književnosti. Zagreb: Naprijed, 1998.
- Hrvatski biografski leksikon. URL: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11934 (2020-12-28)
- Književna baština u muzejima. URL: http://kbm.mdc.hr/knjizevnici/knjizevnik-detalji/ranko-marinkovic/110 (2020-12-28)
- Marinković, Ranko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=38957 (2020-12-28)
