50. obljetnica smrti Josipa Pupačića
Josip Pupačić, klasik hrvatskog pjesništva, povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar, tragično je izgubio život 23. svibnja 1971. godine u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku. U tragediji je stradala cijela njegova obitelj, supruga Benka i kćerkica Rašeljka.
Rođen je u Slimenu pored Omiša 19. rujna 1928. godine, kao četrnaesto dijete u majke Ive i šesnaesto dijete u oca Ivana koji je svoju drugu suprugu oženio kao udovac s dvoje djece. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Splitu, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio je urednik kultnog časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Od 1959. godine radio je kao asistent na
Katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozufskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Lyonu i Londonu radio je kao profesor hrvatskog jezika. Godine 1967. bio je jedan od potpisnika „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“.
Za života je objavio četiri zbirke pjesama: „Kiše pjevaju na jablanima“, „Mladići“, „Cvijet izvan sebe“ i „Ustoličenje“. Posthumno su mu objavljene dvije pjesničke zbirke: „Moj križ svejedno gori“ i „Uspravan hod“.
Pupačić je ostavio dubok trag u hrvatskom pjesništvu. Život obilježen osobnim tragedijama ogleda se i u njegovoj poeziji. Njegovu mladost je duboko obilježila smrt trojice braće koja su u rasponu od sedam godina poginula od strujnog udara dok su radili u hidroelektrani na rijeci Cetini.
Svojoj braći posvetio je pjesmu kojom ukazuje na njihovu neraskidivu vezu. Ljubav koju osjeća izražava motivima iz prirode u kojima opisuje sebe kao osobu koja je nekad bila sretna, cjelovita i puna života. Pjesma „Tri moja brata“ izraz je čežnje za braćom, sretnim uspomenama i zajedništvom koje je nestalo njihovom smrću.
Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i s njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.
(Tri moja brata)
Pjesničko stvaralaštvo Josipa Pupačića obilježeno je tematskom povezanošću sa zavičajem. Motiv mora, kojeg pomno obrađuje u istoimenoj kultnoj pjesmi, najbolje iskazuje neraskidivu vezu čovjeka i prirode, te potrebu za njihovim jedinstvom. Antologijska pjesma More po mnogima je jedna od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnosti.
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru
(More)
Prije tragične smrti Pupačić se oglasio lirskom slutnjom vlastita kraja u pjesmi „Moj križ svejedno gori“. Pjesma pripada Pupačićevoj istoimenoj zbirci objavljenoj posthumno, 1971.godine. Budući da ju je napisao neposredno prije svoje smrti, pjesma se smatra njegovim zlosretnim predviđanjem sudbine. Za Pupačića simbol križa sadrži polaritet: on je simbol patnje, mučeništva i smrti, ali istovremeno križ predstavlja iskupljenje, spasenje i novi život. Križ oplemenjuje čak i onda kad je pretežak. On nas vodi „istoj nepoznatoj zvijezdi“ prema kojoj stremi i „svijet“ koji se otuđio.
Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvome i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi. (…)
(Moj križ svejedno gori)
U spomen na Josipa Pupačića u njegovom rodnom Slimenu svake se godine održavaju pjesnički susreti pod nazivom Dani Josipa Pupačića. U Podstrani se svakog kolovoza od 1997. održava književna manifestacija Dobrojutro more. Susret je posvećen hrvatskim književnicima Josipu Pupačiću, Dragi Ivaniševiću, Juri Kaštelanu i Nikoli Milićeviću, kojima je poljički kraj bio zavičaj, i kao takav se odrazio u njihovim književnim djelima. Naziv manifestacije preuzet je iz Pupačićeve antologijske pjesme More.
Ljubav prema zavičaju i obitelji ostavila je duboki trag na cjelokupnom opusu Josipa Pupačića. Sklad i ljepotu pronalazio je pjesnik u svom cetinskom kraju, svojim Poljicima i moru kojem je posvetio svoju najpoznatije i i najviše citirane stihove. Bio je pjesnik jednostavnog jezika i teških, dubokih misli, na trenutke prožetih tamom smrti, ali i radošću zbog same činjenice života.
Pripremila: I. Čeko
