Muči li vas pomisao da propuštate nešto važno, da vam djeca prebrzo odrastaju……
Je li vam ikada palo na um da vam vrijeme nije prijatelj i da ga nikako ne možete ukrotiti? Muči li vas pomisao da propuštate nešto važno, da vam djeca prebrzo odrastaju ili pak imate osjećaj da vam glava stalno puca od stresa i napetosti?

Nažalost, svi znamo odgovore na ta pitanja, i znamo da nismo sami u toj nevolji. No čini se da se nešto mijenja i da sve više ljudi osjeća otpor prema besmislenom ritmu rada koji ne ostavlja mjesto ni za što drugo.

Oni najrazumniji (ili najbolje uravnoteženi) među nama, od dekana s Harvarda ili brokera s Wall Streeta, glazbenika, mnogih kuhara i gradonačelnika, očeva, majki, muževa, žena- ukratko milijuna ljudi diljem zapadnog svijeta- prepoznali su vrijednost odustajanja od jurnjave, kao i važnost smirenosti koja nam omogućuje da uspostavimo (vratimo?) vezu sa drugim ljudima, poslom, kulturom, prirodom i vlastitim tijelom i umom.

Kanadski novinar Carl Honore istražio je krilaticu „Sporije je brže“i u desetak zabavnih i uvjerljivih poglavlja izložio njezinu primjenu na zdravlje i medicinu, spolni život, odgoj djece, komunalne funkcije gradova, poslovni život i zarađivanje, glazbu ili hranu.

Još je pokojni Gandhi ustvrdio: „Život nam nudi više od prilike da ga ubrzamo.“ Također je ne tako davno, Klaus Schwab, utemeljitelj i predsjedatelj Svjetskog gospodarskog foruma, bez uljepšavanja ukratko opisao današnju potrebu za brzinom: „ Iz svijeta u kojem veći jedu manje, prelazimo u svijet u kojem brzi jedu spore.“

Ali, smatra autor ove zanimljive knjižice, evolucija funkcionira prema načelu opstanka najjačih, a ne najbržih. Tako kapitalizam postaje prebrz i za vlastito dobro, budući da imperativ što brže proizvodnje ostavlja premalo vremena za nadzor kakvoće. Jedan od takvih primjera je računalna industrija. Posljednjih godina za proizvođače softwera uobičajeno je da svoje proizvode plasiraju na tržište prije nego što su u potpunosti testirani. Rezultat je nestabilnost programa i epidemija različitih kvarova koji stoje tvrtke na milijarde dolara godišnje. A tu je i ljudska cijena turbo-kapitalizma. Danas ljudi žive kako bi služili ekonomiji, umjesto obrnuto. Zbog dugog radnog vremena postajemo neproduktivni, skloni pogreškama, nesretni i bolesni. Liječničke ordinacije pretrpane su ljudima koji pate od poremećaja prouzročenih stresom: nesanica, migrene, visoki tlak i želučane tegobe samo su neki od njih.

Trenutačna kultura rada podriva i naše mentalno zdravlje. „Burnout“ ili „sindrom izgaranja“ nekoć je bio pojava prisutna samo u ljudi starijih od četrdeset godina, kaže jedan londonski terapeut- „Danas viđam muškarce i žene u tridesetim , pa čak i u dvadesetim godinama koji su potpuno sagorjeli.“

U Japanu, primjerice postoji izraz – karoshi, koji znači „smrt zbog pretjeranog rada“.

Pretjerani rad je i na druge načine štetan za zdravlje. Ostavlja manje vremena i energije za tjelesnu aktivnost i povećava vjerojatnost da ćemo konzumirati previše alkohola ili posegnuti za gotovim kupovnim jelima. Nije slučajno što su najbrži narodi ujedno i najdeblji.

Kako bi držali korak sa suvremenim svijetom i kako ne bi ispali iz igre, mnogi tragaju za stimulansima jačima od kave. Tu su kokain i speed- kvaka je u tome što jači oblici speeda izazivaju veću ovisnost nego heroin, a kad djelovanje popusti može se javiti depresija, nervoza i nasilno ponašanje.

Mnogi od nas ne spavaju dovoljno, a nedostatak sna može oštetiti krvožilni i imunosni sustav, dovesto do šećerne bolesti i bolesti srca, izazvati probavne smetnje , razdražljivost i depresiju. Ako netko spava kraće od šest sati, time može narušiti motoričku koordinaciju, govor, reflekse i sposobnost prosuđivanja.

Pospanost izaziva više prometnih nesreća nego alkohol. Kada se žurimo, nadalje kaže autor, letimično se dotičemo površine i ne povezujemo se istinski sa svijetom i ljudima oko sebe.

Slavni pisac Milan Kundera 1996. je napisao u svom kratkom romanu „Polaganost“: „Kada se stvari odvijaju prebrzo, nitko ne može biti siguran ni u što, ama baš ni u što, pa čak ni u samog sebe.“

U mnogim domovima glavni oblik komunikacije postale su post-it, poruke zalijepljene na vrata hladnjaka.

Prema statistikama, prosječna zaposlena majka provodi dvostruko više vremena baveći se elektroničkom poštom nego igrajući se s djecom. U Japanu roditelji danas upisuju djecu u jasliće i vrtiće koji nude 24-satni boravak.

U toj orgiji ubrzavanja djeca možda najviše trpe. Odrastaju brže nego ikada prije jer su mnoga djeca danas zauzeta koliko i njihovi roditelji . Na taj način djeca budu lišena-zabavljanja s prijateljima, igranja bez nadzora odraslih, sanjarenja.

Psiholozima koji su se specijalizirali za liječenje tjeskobe u adolescenata čekaonice su sada pretrpane djecom, od kojih neka imaju samo pet godina a već pate od mučnina, glavobolja, nesanice, depresija i poremećaja u prehrani. U mnogim industrijaliziranim zemljama u porastu je stopa samoubojstava među tinejdžerima.

Godine 2000. jedna 17- godišnja učenica je pobjegla iz učionice sva u suzama prije jednog testa. Ta je odlična učenica upravo trebala pisati peti test toga dana, a između njih je imala samo desetomunutne stanke.

Nastavimo li ovim tempom, kult brzine može samo uzimati sve više maha. Kada se svi kreću brzo, predmet brzine se gubi , što nas prisiljava da još više ubrzamo.

Na kraju nam ostaje samo utrka u naoružavanju utemeljena na brzini, a svi znamo kako utrke u naoružavanju završavaju: u neveseloj pat-poziciji uzajamno osiguranog uništenja.

Mnogo toga je već uništeno. Zaboravili smo se unaprijed veseliti događajima, i zaboravili smo kako uživati kad postanu stvarnost.

Restorani izvještavaju kako užurbani gosti sve češće plaćaju račun i naručuju taksi dok jedu desert. Mnogi navijači ranije odlaze s utakmice , bez obzira kako rezultat bio tjesan, jednostavno zato da bi preduhitrili prometnu gužvu. A tu je i prokletstvo „svaštarenja“. Kad netko radi dvije stvari istodobno to se tako čini spretno, tako učinkovito, tako moderno, a baš sveci kažu:ČINI JEDNO!!

Osim toga, u svetim knjižicama se kaže kako svaka naglost urodi zlim plodom.

Umjesto da se zamislimo, ili pustimo nekoj ideji da se razvija u pozadini naših misli, instinktivno posežemo za najbližim vanjskim podražajima.

Zahvaljujući brzini, čovječanstvo živi u doba bijesa.

Izrazi Brzo i Sporo se u ovoj knjizi opisuje za dvije životne filozofije- brzo je zaposleno, želi sve nadzirati, agresivno je, užurbano, analitično, pod stresom, površno, nestrpljivo, aktivno, više drži do kvantitete nego do kvalitete.

Sporo je njegova suprotnost:spokojno, pažljivo, prijemljivo, mirno, intuitivno, ne žuri, strpljivo je, misaono, više drži do kvalitete nego do kvantitete.

Moguće je nešto obavljati brzo, a ostati u Sporom raspoloženju.

Filozofija Sporosti se može sažeti u jednu jedinu riječ:ravnoteža.

Nastojmo živjeti u ritmu koji glazbenici zovu tempo giusto-pravom brzinom.

Jedan od vodećih zagovaratelja deceleracije je Carlo Petrini, talijanski učitelj Spore hrane, međunarodnog pokreta posvećenog izrazito civiliziranoj zamisli da bi ono što jedemo trebalo uzgojiti, pripraviti i konzumurati opušteno. Ono za što se bori taj pokret jest pravo određivanja vlastitog tempa.

Pokret Sporosti neizbježno se poklapa s antiglobalizacijskim pokretom. Zajedničko im je da kapitalističkom sustavu daju ljudsko lice. Skupine promicatelja Sporosti niču posvuda. U SAD-u je tako Petrinijev nauk nadahnuo jednoga od vodećih pedagoga da utemelji pokret za „Sporo školovanje“.

Od samoga početka mjerenja vremena pokazalo se ono kao dvosjekli mač. S jedne strane, planiranje da svatko može postati učinkovitiji- od seljaka do softwerskog inženjera. Pa ipak, čim počnemo usitnjavati vrijeme, nastupa preokret i ono preuzima kontrolu. Postajemo robovi rasporeda:raspored nam donosi rokove, a rokovi nam, prema definiciji , daju razlog za žurbu. Kao što kaže jedna talijanska poslovica: Čovjek mjeri vrijeme, a vrijeme mjeri čovjeka. Od samoga početka dvije su stvari-mjerenje vremena i diktiranje ljudima što trebaju raditi-išle ruku pod ruku.

Planiranje vremena postalo je način života tijekom industrijske revolucije, kada je svijet ubacio u četvrtu brzinu.

1748. u zoru industrijske ere Benjamin Franklin je blagoslovio brak između profita i žurbe aforizmom koji dan-danas lako silazi s usana- Vrijeme je novac!

Do 1911. veći dio svijeta je ima usklađene satove. Točnost je dobila veliki poticaj kad su se 1876. na tržištu pojavile prve budilice na navijanje.

Žurba i hitnja su se uvukle u svaku poru života. Kašnjenje je postalo smrtnim grijehom. Na razvijenom Zapadu znaju reći kako je netko „bogat vremenom“ ili češće „siromašan vremenom“.

U 19.st. Darwin je strogo pozvao na akciju: „ Čovjek koji protrati jedan sat nije otkrio smisao života.“

Zbog prevelike žeđi za životom počinje nas izjedati nesklad između onoga što želimo od života i onoga što nam je moguće realno ostvariti, što pak produbljuje naš osjećaj da nikada nemamo dovoljno vremena.

Uz toliki pritisak koji se vrši na naše vrijeme , čak i najposvećenijem apostolu sporosti teško je ne žuriti.

Spomenuti slavni pisac Kundera misli da nam brzina pomaže ograditi se od strahota i jalovosti suvremenog svijeta: „Naše je doba opsjednuto željom da zaboravi; a kako bi ispunilo tu želju predaje se demonu brzine, ubrzava korak kako bi nam pokazalo da više ne želi da ga pustimo, da je umorno od samoga sebe, da mu je mučno od samoga sebe i da želi ugasiti onaj sićušni, drhtavi plamen sjećanja.“

Neki opet smatraju da je brzina bijeg, ali ne od života, nego od smrti.

Kako sve više ubrzavamo, naš odnos prema vremenu postaje još opterećeniji i nezdraviji.

Mikroskopska opsesija pojedinostima postaje klasičan simptom neuroze. Čini se da se promjenila i sama narav vremena. U drevna vremena Biblija je poučavala kako „sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom vrijeme.“- vrijeme rađanja, vrijeme umiranja, vrijeme liječenja, vrijeme plača, vrijeme ljubljenja itd…

Zahvaljujući mobilnim telefonima, džepnim računalima, dojavljivačima i internetu,sve stvari i svi ljudi su nam neprestano dostupni.

Rugamo se godišnjim dobima jedući uvezene jagode usred zime, a sirnicu, nekad uskrsnu poslasticu, tijekom cijele godine. Više ni san nije svetost. Glavni uzrok problema je naša opsjednutost uštedom vremena.

Jedna poznata američka glumica i komičarka je izjavila:“ Tražite li nešto što će vas brzo osloboditi stresa, pokušajte usporiti.“

Društvo za deceleraciju vremena je utemeljeno u austrijskom gradu Klagenfurtu-oni se služe njemačkom rječju-Eigenzeit-kako bi saželi svoj kredo. Eigen znači „vlastito“, a zeit znači „vrijeme“. Drugim riječima, svako živo biće, događaj, proces ili predmet ima vlastito, sebi svojstveno vrijeme ili ritam, svoj vlastiti tempo giusto. Članovi Društva nisu sami. Diljem svijeta ljudi se okupljaju u skupine za promicanje Sporosti.

I danas se zna čuti standardna parola:“Osam sati rada, osam sati spavanja, osam sati odmaranja.“

Ovih dana mnogo je onih koji utočište od brzine traže u mirnoj luci duhovnosti. Po samoj svojoj naravi, duh je Spor.

Ma kako se uporno trudili, ne možete požuriti prosvjetljenje. Svaka nas religija uči da trebamo usporiti kako bismo se povezali sa svojim unutarnjim ja, s drugim ljudima i s višom silom.

U Psalmu 46. Piše:“Prestanite i znajte da sam ja Bog.“

U našoj nabrijanoj kulturi, u kojoj „brže znači bolje“, turbo-aktivan život je još uvijek najsjajniji trofej u vitrini.

Američki ekonomist Jeremy Rifkin napisao je 1987. u svojoj knjizi Vremenski ratovi sljedeće što bi moglo definirati 21. stoljeće:“Sprema se bitka oko politike vremena- ishod te bitke mogao bi u nadolazećem stoljeću odrediti tijek politike diljem svijeta.“

Nadalje, piše zabrinuto, autor- Zajedničko objedovanje (blagovanje) postalo je presporo za suvremeni svijet. Takvo ubrzanje za stolom odražava se i na farmi. Umjetno gnojivo i pesticidi, tovljenje, antibiotski promotori i hormoni rasta, strogo selektivan uzgoj, genetsko modificiranje, svaki trik znanosti poznat čovjeku primjenjuje se kako bi se srezali troškovi, povećala proizvodnja te kako bi se usjeve i stoku natjeralo da rastu brže.

Prije dva stoljeća prosječnoj je svinji trebalo pet godina da dostigne težinu od 60 kg; danas za samo šest mjeseci dostiže 100 kg i zakolju je prije nego joj ispadnu mliječni zubi. Sjevernoamerički losos je genetski modificiran kako bi rastao četiri do šest puta brže od prosjeka. Mali poljoprivrednici ustupaju mjesto tvorničkom stočarstvu i ratarstvu, koje na traci izbacuje hranu proizvedenu u kratkom roku, jeftinu, obilatu i standardiziranu.

Danas i najobičnija hrana poput kajgane i pirea postoji i u instant-formatu. Postotak pretilih penje se vrtoglavom brzinom, djelomično zato što trpamo u sebe procesiranu hranu punu šećera i masnoće.

Svake godine na tisuće Amerikanaca zarazi se ešerihijom koli iz hamburgera!!

Spomenuti talijanski pokret Spora hrana ušao je 2001. u New York Times Magazin kao jedna od 80 ideja koje su potresle svijet. Spora hrana objavljuje tromjesečni časopis na pet jezika kao i mnoštvo uglednih gastronomskih vodiča. U ostale projekte spada sastavljanje on-line kataloga svih autohtonih jela na planetu.

Spora hrana radi na spašavanju nekih životinjskih kao i biljnih vrsta. Pokret je najjači u Europi koja ima bogatu tradiciju autohtonih kuhinja , i gdje kultura brze hrane nije uzela toliko maha. No širi se i preko Atlantika. Spora hrana se protivi genetskom modificiranju namirnica te promiče organski uzgoj. Ono se također bori i za biološku raznovrsnost.

Velika fešta Spore hrane bila je 2002. u nekadašnjoj Fiatovoj tvornici u Torinu. Tako se Evanđelje Spore hrane počelo širiti i u Japanu, primjerice, pa i u užurbanom New Yorku.

Kuhanje zaista može biti mnogo više od puke obaveze. Povezuje nas s onim što jedemo- s podrijetlom hrane, s osobinama okusa i s djelovanjem na naše zdravlje. Spravljanje hrane koja drugima pruža zadovoljstvo može biti prava radost. Kad imate dovoljno vremena za kuhanje, kada žurba nije sastojak u receptu, kuhanje je i divan način opuštanja. Djeluje upravo kao meditacija. Nije slučajno da je riječ companion (drug, družica) izvedeno iz latinskih riječi koje znače „s kruhom“.

Oscar Wilde je to izrazio s tipično zajedljivim aforizmom: „Nakon dobre večere čovjek može svakomu oprostiti, pa čak i vlastitoj rodbini.“

Zajednički obrok može učiniti i više od toga da nam pomogne da se bolje slažemo. Istraživanja provedena u nekoliko zemalja upućuje na to da djeca iz obitelji koje redovito jedu zajedno imaju izgleda za dobar uspjeh u školi, da je manje vjerojatno da će ih mučiti stres ili da će rano početi pušiti ili piti alkohol.

Jesti polako dobro je i za liniju, zato što želucu daje dovoljno vremena da mozgu javi kad je pun.

Nutricionist u jednoj pariškoj bolnici kaže:“Mozgu treba petnaest minuta da registrira signal koji mu govori da ste previše pojeli, a ako jedete prebrzo,taj signal se javlja prekasno. Lako se može dogoditi da pojedete više nego što vam je potrebno a da toga niste svjesni i zato je dobro jesti sporije.“

Spora hrana je zaokupila maštu javnosti i proširila se diljem svijeta zato što se dotiče jedne temeljne ljudske želje; svi mi volimo dobro jesti, i najsretniji smo i najzdraviji kad dobro jedemo.

Anthelme Brillat-Savarin najbolje je to rekao u svom remek-djelu iz 1825., Fiziologija ukusa:

„Gurmanski užici pripadaju svakom čovjeku, stanovniku svake zemlje, u svakom povijesnom razdoblju i iz svakog društvenog sloja; oni mogu biti dijelom svih drugih naših užitaka, a usto i najdulje traju , kako bi nam pružili utjehu onda kada te druge užitke nadživimo.“

Nadahnuti Sporom hranom razvio se Pokret Sporih gradova kojih ima na desetke u Italiji i u inozemstvu.

U svome manifestu Spori gradovi svečano se obvezuju da će ispuniti ukupno pedeset pet ciljeva, među kojima je smanjenje razine buke i gustoće prometa; povećanje broja zelenih površina i pješačkih zona; potpora lokalnim uzgajivačima hrane, kao i trgovinama , tržnicama i restoranima koji prodaju njihove proizvode; promicanje tehnologije koje štite okoliš; očuvanje mjesnih estetskih i kulinarskih tradicija te njegovanje duha gostoljubivosti i dobrosusjedskih odnosa. Sve to u nadi da će reforme rezultirati nečim većim od zbroja sastavnih djelova, da će donijeti preokret u načinu na koji ljudi razmišljaju o urbanome životu.Zatim, tu je i fenomen prebrze vožnje. Prebrza vožnja ne znači uopće uštedu vremena.

Tzv. „Novi urbanizam“ se javio u SAD-u i u izgradnji ne daje prednost samo automobilima. Njegovi se arhitekti obično priklanjaju tradicionalnijim stilovima. Oni diljem svijeta redizajniraju predgrađa i gradska središta kako bi napravili više mjesta za pješake.

Jedan pisac je rekao: „ Ta vještina da odmore um i sposobnost da iz njega odagnaju svaku brigu i tjeskobu vjerojatno je jedna od tajni enegije naših velikana.“

Da bi pokret Sporosti uistinu uhvatio korijena , moramo poći dalje od toga, smatra autor. Moramo promijeniti način razmišljanja .

Sve je u ovom suvremenom svijetu užurbano, pa ispada da je najvažnija reakcija, a ne razmišljanje.

Brzo razmišljanje tako je racionalno, analitično, linearno, logično. Sporo razmišljanje je intuitivno, neodređeno i kreativno. Ono nam donosi vrijedne i oštroumne uvide. Opuštanje svakako često prethodi Sporom razmišljanju.

Naročito je u modi joga koja, u ovom svijetu koji žudi za unutarnjim mirom, kao i za savršenim tijelom, jest kao dar s neba.

Autor piše i o sve većoj važnosti pješačenja. Naime, za vrijeme hodanja, oslobađa se endorfin- hormon dobrog raspoloženja.

U 6. poglavlju pišući o medicini pisac ove knjige najprije započinje s jednom engleskom poslovicom iz 14. st. koja glasi: „Vrijeme je veliki iscjelitelj.“ Još su stari Grci uočili da je vrijeme učitelj čovjeka, a samo vrijeme , izgleda, da rješava većinu problema i bez našeg neposrednog učešća.

Danas milijuni ljudi razočarani konvencionalnim sustavom zdravstva, okreću se komplementarnoj i alternativnoj (KA) medicini. Taj se pristup oslanja na neužurbane, holističke iscjeliteljske tradicije koje još uvijek prevladavaju u mnogim zemljama u razvoju. KA medicina je pokret koji obuhvaća razne medicinske filozofije, uključujući tradicionalnu kinesku, indijsku ayurvedsku i arapsku unani medicinu.

Među bolje poznatim alternativnim terapijama su homeopatija, travarstvo, aromaterapija, akupunktura, masaža i energetsko iscjelivanje. Osteopati i kiropraktičari svrstavaju se u praktičare KA medicine.

Teško je naći dokaze o sigurnosti i učinkovitosti tih metoda. Mnogi liječnici prihvaćaju da akupunktura može ublažiti bol i mučninu, iako ne znaju točno kako to objasniti.

Konvencionalna medicina na mnoge načine nalazi prostora za Sporost. Većina ljudi KA terapije plaća iz vlastita džepa. A mnoge od tih terapija nisu jeftine. Autor tu spominje i reiki koji je njemu samom puno pomogao.

Međutim, pisac ove knjige konstatira, umjesto da dobit od proizvodnje iskoristimo u obliku više slobodnih dana, mi je koristimo u obliku veće plaće.

Tehnologija je poslu omogućila da prodre u svaki kutak života. U eri visoke informatizacije nema mjesta na kojem se možete sakriti od elektroničke pošte, faksova i telefonskih poziva.

U 21. stoljeću pritisak da budemo uvijek „u pogonu“ je postao univerzalan: „ Radoholičari su nekoć bili ljudi koji su radili u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu. Danas je postala norma biti na raspolaganju dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu.“

Ali, raditi manje često znači raditi bolje. U SAD-u je sve veći otpor radoholizmu.

Istraživanja tako pokazuju da su ljudi koji osjećaju da upravljaju vlastitim vremenom opušteniji, kreativniji i produktivniji.

Poznati filozof B. Russel je rekao : „ Sposobnost da inteligentno osmislimo dokolicu posljednji je proizvod civilizacje.“

Godine 1948. Ujedinjeni su Narodi dokolicu proglasili temeljnim ljudskim pravom. Ali, mi u pravilu, žurimo svaki slobodan trenutak ispuniti aktivnošću. Prazna stavka u rokovniku češće je izvor panike nego zadovoljstva.

Umjetnički obrt je savršen izraz filozofije Sporosti. Vrtlarenje ili primjerice pletenje je ponovo u modi. Tu su, nadalje, klubovi knjiga.

Izraelski pisac Amos Oz preporučuje umijeće sporog čitanja. Slikanje, kiparenje, bilo koji čin umjetničkog stvaranja u osobitoj je vezi sa sporošću. Američki pisac Saul Bellow je napisao: „Umjetnost ima veze s postizanjem mirnoće usred kaosa.“

Glazba može djelovati na sličan način. Pjevanje i sviranje, ili slušanje drugih dok to čine, jedan je od najstarijih oblika dokolice.

Svjesno služenje glazbom u svrhu opuštanja nije nova zamisao.

U 10. poglavlju , pišući o odgoju, citira autor Platona:“Najučinkovitija je naobrazba ona koja djetetu omogućuje da se igra među lijepim stvarima.“

U današnje doba djeca svih uzrasta odrastaju brže. Opterećenost tjelesnim izgledom, seksom, robnim markama i karijerom javlja se sve ranije i ranije. Djeca se ne rađaju opsjednuta brzinom i produktivnošću- postanu takva pod našim utjecajem.

U svijetu nemilosrdne konkurencije škola je bojno polje na kojem je važno biti najbolji.

U filozofiji Sporosti, počelo se prakticiranje školovanja kod kuće koje daje izvanredne rezultate.

Spasiti idući naraštaj od kulta brzine znači preobraziti cijelu našu filozofiju djetinjstva, uvelike kao što su to učinili romantičari prije dva stoljeća. Više slobode i fleksibilnosti u školstvu, veći naglasak na učenju kao užitku, više prostora za nestrukturiranu igru,manje opsjednutosti mišlju da treba iskoristiti svaku sekundu, manje pritiska da se oponašaju navike odraslih.

U zaključku, autor citira rečenicu iz romana „Otkriće sporosti“: „Cijela naša životna borba u određenoj je mjeri borba oko odluke kako sporo ili kako brzo ćemo svaku stvar obaviti.“

Ne postoji univerzalna formula za usporavanje , niti univerzalni vodič za postizanje prave brzine. Svaka osoba, postupak, trenutak ima svoj Eigenzeit. Neki su ljudi zadovoljni kad žive brzinom koja bi nas ostale prije vremena odvela u grob. Svatko mora imati pravo odabrati tempo kojim će biti zadovoljan. Jedan pijanist reče: „Svijet je bogatiji kad napravimo mjesta za različite brzine.“

U ovo hedonističko doba, pokret Sporosti ima marketinškog asa u rukavu:prodaje zadovoljstvo. Temeljno načelo filozofije Sporosti kaže da treba naći vremena kako bismo stvari obavili kako treba, te stoga više uživali u njima. Kakav god bio učinak na ekonomsku bilancu, filozofija Sporosti donosi nam stvari koje nas uistinu usrećuju:dobro zdravlje, naprednu životnu sredinu, čvrsto povezanu zajednicu i osobne veze, slobodu od neprestane žurbe. Za deceleraciju će se trebati boriti sve dok ne izmijenimo pravila koja danas upravljaju gotovo svakom sferom života- gospodarstvom, radnim mjestom, urbanizmom, školstvom, medicinom.

Za to će trebati lukava mješavina nježnog uvjeravanja, vizionarskog vodstva, strogih zakona i međunarodnog konsenzusa. To će biti velik izazov, ali od presudne važnosti. Već postoje temelji za optimizam.

Općenito govoreći, svi znamo da su nam životi previše frenetični i želimo usporiti. I na kraju, autor postavlja pitanje:

„Kada će se pokret Sporosti pretvoriti u revoluciju Sporosti?“

Svi moramo već sada i ubuduće raditi na tome!

Autorica: M. Biljak